A new ProZ.com translation contests interface is currently in development, and a preview contest is underway. Click here to visit the new interface »

Previous ProZ.com translation contests

German » Croatian - 2 finalists


"Bunte Ware" aus SPIEGEL Nr. 27/1994, Seite 172. 366 words
Es war, als hätten sich die Chronisten des weißen Sports gemeinschaftlich verschworen. Seit Monaten bemängelten sie die Austauschbarkeit der Gesichter, das Einerlei des aufgeblähten Terminkalenders, die Reizarmut der Kraftspielerei und den Verschleiß der Kinderstars. Besorgt fragte das US-Blatt Sports Illustrated: "Stirbt Tennis?"

Nicht in Wimbledon. Wie eine Frischzellenkur verhalfen die zwei Wochen im All England Lawn Tennis & Croquet Club der müden Tennisszene wieder zu Vitalität und Schlagzeilen. Auf dem acht Millimeter kurz geschorenen, von werbefreien Banden umrahmten Grün wird eine Tenniswelt präsentiert, in der die Zeit stehengeblieben scheint.

Die ehrwürdige Traditionsveranstaltung im Londoner Südwesten bietet eine perfekte Unterhaltungsshow: Hier wird nicht einfach aufgeschlagen, hier wird Tennis inszeniert. Die Zuschauer, weiß Wimbledon-Held Boris Becker, "wollen nicht nur eine gute Vorhand, sondern eine Aufführung sehen".

Während die zahllosen Turniere von Tokio bis Indian Wells dröge Beliebigkeit ausstrahlen, wirkt der artige Knicks einer Martina Navratilova vor der königlichen Loge wie ein einzigartiges, unverwechselbares Ritual. Und wenn die Organisatoren an jedem Morgen in fast religiöser Feierlichkeit die Namen der Prominenten in der "Royal Box" verkünden, ist dieses Schauspiel nicht nur ein höflicher Tribut an die Herzogin von Kent oder den Grafen von Harewood, sondern auch ein geschicktes Marketinginstrument.

Nirgendwo ist ein sportlicher Langweiler so leicht in einen Knüller zu wenden wie in Wimbledon. So nahmen die Engländer das sensationelle Ausscheiden von Steffi Graf nur beiläufig hin. In deren Bezwingerin, Lori McNeil, 30, fanden sie rasch den Stoff für rührselige Heldengeschichten: Der Vater der dunkelhäutigen Amerikanerin, ein ehemaliger Footballprofi, hatte sich umgebracht. Als sich Lori McNeil nun bis ins Halbfinale vorkämpfte, feierten die Zeitungen sie als "Vorzeigemodell" (Daily Telegraph) einer frustrierten Generation, die Sport zur Flucht aus dem Ghetto nutzt.

Auch Michael Stichs Debakel in der ersten Runde war schon am selben Tag vergessen. London sprach nur noch über den Körper von Andre Agassi. Der langmähnige Amerikaner hatte nach dem Spiel das verschwitzte Sporthemd ausgezogen und ins Publikum geworfen. Teenager kreischten, Fotografen jagten meterweise Zelluloid durch, als Agassi seine teilrasierte Brust entblößte.

Agassis Haare, McNeils Leidensweg, Beckers Baby oder Navratilovas Freundinnen: England malt ein eigenes Bild vom Tennisspektakel. Geschichten und Gestalten, Skandale und Skurrilitäten werden zu einem Gesamtkunstwerk gemixt, bei dem das Serve and Volley nur noch am Rande interessiert.







Entry #1 - Points:
Ivan Nekic
Ivan Nekic
Croatia
Bilo je to kao da su se kroničari ovoga bijeloga sporta zajednički urotili. Već mjesecima prigovarali su zbog zamjenjivosti lica, jednoličnosti natrpanoga rokovnika, nedostatka privlačnosti u igri snage, te potrošnosti dječjih zvijezda. Američki list Sports Illustrated zabrinuto je pitao: „Umire li tenis?“

Ne u Wimbledonu. Dva tjedna u All England Lawn Tennis & Croquet Club poput terapije svježim stanicama ubrizgali su umornoj teniskoj sceni novu vitalnost i doveli je na naslovnice. Na travnjaku podšišanom na osam milimetara, okruženom vrpcama bez reklama, predstavlja se jedan teniski svijet u kojemu kao da je vrijeme stalo.

Ta ugledna tradicionalna priredba u jugoistočnom dijelu Londona pruža savršen zabavni show: Nije to samo udaranje reketom, ovdje se tenis inscenira. Junak Wimbledona, Boris Becker, pouzdano zna kako publika „ne traži samo dobar forhend, nego želi vidjeti priredbu“.

Dok bezbrojni turniri od Tokia do Indian Wellsa zrače bezličnom proizvoljnošću, vješti naklon jedne Martine Navratilove pred kraljevskom ložom djeluje poput jedinstvenoga, neponovljivoga rituala. A kad organizatori svakoga jutra gotovo religioznom svečanošću proglašuju imena prominentnih u „Royal Boxu“, ta predstava nije samo uljudan hommage vojvotkinji od Kenta ili grofu od Harewooda, nego i promišljen marketinški instrument.

Dosadan sportaš nigdje te može tako lako postati udarnom viješću kao u Wimbledonu. Englezi su tako tek usput doživjeli senzacionalni izlazak Steffi Graf. Lori McNeil (30), koja ju je uspjela svladati, postala je izvorom dirljivih junačkih priča: Otac te tamnopute Amerikanke, nekada profesionalni nogometaš, se ubio. Kad je Lori McNeil uspjela izboriti polufinale, novine su je slavile kao „uzor“ (Daily Telegraph) frustrirane generacije, kojoj sport koristi za bijeg iz geta.

I debakl Michaela Stichsa u prvomu krugu zaboravljen je već istoga dana. London je žuborio samo još o tijelu Andrea Agassija. Dugokosi Amerikanac je nakon igre svukao uznojenu sportsku košulju i bacio ju u publiku. Tinejdžeri su vrištali, a fotografi trošili metre celuloidne vrpce kad je Agassi razgolitio svoja djelomično obrijana prsa.

Agassijeva kosa, McNeilin težak život, Beckerovo dijete ili Navratilovine prijateljice: Engleska stvara vlastitu sliku teniske igre. Priče i likovi, skandali i ispadi izmiješani stvaraju cjelovito umjetničko djelo, u kojemu nas servisi i voleji zanimaju samo još usput.



Entry #2 - Points:
Sanja B. (X)
Sanja B. (X)
Izgledalo je kao da su se urotili svi kroničari bijeloga sporta. Mjesecima su prigovarali pojavljivanju istih lica, monotoniji prepunih rokovnika, neprivlačnosti igre snage i manjku dječjih talenata. Američki časopis Sports Illustrated zabrinuto je postavio pitanje: "Da li tenis umire?"

Ne u Wimbledonu. Dva tjedna u All England Lawn Tennis & Croquet Clubu pomogla su tenisu da se oporavi i vrati na scenu kao terapija podmlađivanja. Na zelenoj površini pokošenoj na 8 milimetara, uokvirenoj pločama bez reklama, predstavlja se svijet tenisa u kojemu kao da je zaustavljeno vrijeme.

Ovo ugledno tradicionalno natjecanje na jugozapadu Londona pruža savršenu zabavu: To nije mjesto gdje se samo servira, to je mjesto gdje se režira tenis. Gledatelji, tako kaže junak Wimbledona Boris Becker, "ne žele vidjeti samo dobar forhend, nego i dobar show."

Dok mnogobrojni turniri od Tokia do Indian Wellsa zrače sumornom samovoljom, pristojni naklon Martine Navratilove pred kraljevskom ložom djeluje kao jedan jedinstveni, nezamijenjivi ritual. A kada organizatori svakoga jutra gotovo religioznom svečanosću najavljuju imena slavnih ličnosti u "Royal Boxu", onda taj prizor nije samo lijep tribut vojvotkinji od Kenta ili grofu od Harewooda, nego i vješt instrument marketinga.

Nigdje drugdje nije lakše pretvoriti jednog sportskog dosadnjakovića u zvjezdu kao što je to u Wimbledonu. Tako su Englezi vrlo ležerno prihvatili senzacionalno povlačenje Steffi Graf. U njenoj protivnici i pobjednici, Lori McNeil, 30, brzo su pronašli izvor dirljivih junačkih priča: otac tamnopute Amerikanke, nekadašnji vrhunski igrač američkog nogometa, počinio je samoubojstvo. Kada se Lori McNeil izborila u polufinale, novine su je slavile kao uzor (Daily Telegraph) frustrirane generacije koja je sport iskoristila kao bijeg iz geta.

Tako je i poraz Michaela Stichsa u prvoj rundi bio već isti dan zaboravljen. London je samo još pričao o tijelu Andrea Agassia. Dugokosi Amerikanac nakon igre svukao je svoju znojnu majcu i bacio ju u publiku. Teenageri su vrištali, a fotografi na metre trošili film kada je Agassi otrkio svoja djelomično obrijana prsa.

Agassijeve dlake, McNeils patnje, Beckerovo dijete ili Navratilove prijateljice: Engleska slika svoju sliku o teniskom spektaklu. Priče i likovi, skandali i lakrdije dio su jednog umjetničkog djela, u kojem Serve and Volley igra samo sporednu ulogu.



« return to the contest overview



Translation contests
A fun way to take a break from your normal routine and test - and hone - your skills with colleagues.